Priča o džudou iz ličnog ugla: Na putu mekoće

Srbija ima svetskog i evropskog šampiona u džudou. Ima mnogo velikih majstora u ovom sportu, brojne medalje sa velikih takmičenja. Ne stignu svi oni do samog vrha, ali to i nije najvažnije u sportu. Put je, kao i u svakom sportu izuzetno težak. U džudou je teži od mnogih, jer vas stalno cimaju, bacaju, obaraju, kao i vi njih. Da bismo vam malo približili „put mekoće“, što je buvalni prevod reči judo, objavljujemo tekst samo jednog od brojnih majstora ove veštine Milana Kovačevića.

Sa svojih 20 godina, mislio sam da je suludo početi sa treningom neke borilačke vještine. To se, kako sam tada mislio, počinje u ranoj fazi osnovne škole, poslije toga je kasno. Pogotovo kad je u pitanju vještina za koju, navodno, nemate prirodne predispozicije. Međutim, internet i Jutjub su čudesne stvari. Omogućavaju vam pristup informacijama o ljudskom iskustvu kao što su: forumi, video zapisi, istorijski podaci (vikipedija) itd. Sve iz udobnosti vašeg doma. Nisu uvjek ogledalo istine, ti podaci, ali su često blizu, što je dovoljno da vas podstakne na dalje istraživanje. Povremeno proučavajući MMA, naletio sam na brazilski džu džicu. Marketing im je bio fantastičan. Ne morate biti brzi, jaki, razgibani da biste ga vježbali, a primjenljiv za samoodbranu. Super, ispunjavam uslove. Najbliže mjesto za trening je Vračar. Ali ja na par minuta od kuće imam džudo klub, a jako sam želio da mi trenizi budu blizu. Onda proučim vezu između te dvije vještine i vidim da je jedna proizašla iz druge, uz neke izmjene. Otprilike ovako: Džudo=ćale, Brazilski džu-džicu=sin, đed japanski džu-džicu (izostaviću ostale srodnike na ovom drvetu).  Ali, za džudo moraš biti jak i velik, rekoh sebi. Visoki, mršavi ljudi bez atletskih sposobnosti nemaju šta da traže tamo. Opet, zahvaljujući internetu, utvrdim da i nije baš tako. Sam termin džudo ugrubo znači “put mekoće”. Takođe, u njemu postoje kategorije, a i sam osnivač Džigoro Kano, nije uopšte mogao da se pohvali svojom veličinom i snagom. Tako, sa 22 godine, odlučih da počnem s treniranjem džudoa.

Sledeća stvar je pogledati trening potencijalnog kluba. Djelovalo je zastrašujuće. Gledate ljude kako bacaju jedni druge uz veoma glasne udare o strunjaču (kasnije sam shvatio da to nije od siline bacanja, već od lupanja rukom o strunjaču, što pomaže u amortizaciji pri bacanju). Ali, odluka je donijeta, sad nema nazad, već pravac u prodavnicu kimona. Uzmem kimono i prva stvar koju sam primjetio je da nema blage veze sa karate kimonom koji sam nosio kao klinac. Činio se tvrd kao oklop i grub kao šperploča (što ima smisla, jer treba lako da se uhvati i da ne pukne pri cimanju). Odlazak na prvi trening je bio uzbudljiv, ali nisam mogao da uradim AMA BAŠ NIŠTA osim koluta unaprijed. Gimnastika je sastavni dio džudo treninga i ljudi su preda mnom radili zvijezdu i stoj na rukama. Uz bazične gimnastičke vježbe moji početni treninzi su se sastojali iz uvježbavanja padova (u naprijed, u stranu i unazad). Nakon nedjelju dana treninga krenem da učim prvu tehniku, ramensko bacanje zvano ipon seoi nage. Ne ide. Uopšte ne ide. Bilo je prilično očigledno da nemam talenta za ovo. Tada, te druge sedmice, sam bio na ivici da prekinem  da treniram, žaleći što sam uopšte krenuo. Međutim, uz obrazlaganja iskusnijih džudista da bih trebao da dam sebi još vremena, odlučih da ostanem. Uz DOSTA proučavanja tehnika kod kuće (opet zahvaljujući internetu), uspio sam da dođem do braon pojasa za pet godina i da postanem sasvim solidan tehničar. Naučio sam da uradim stoj na rukama, izbačaj i ostale gimnastičke pokrete. Bio u sasvim dobroj kondiciji. Ukratko, drastično sam poboljšao sebe. Sa 20 godina mi je bilo nezamislivo da mogu da bacim i završim u parteru ljude koji su 30 kilograma teži od mene. Tu se nalazi moje najznačajnije iskustvo koje sam stekao na džudou: saznanje da predispozicije nisu bitne da biste se bavili nečim. One su bitne ako hoćete da budete šampion, ali van toga su od trivijalnog značaja. Shvatio sam da me nikakav nedostatak talenta ne može spriječiti DA NAUČIM. Bilo šta.

Nakon ovakvog saznanja, želio sam da nastavim u pravcu testiranja svojih mogućnosti. Odlučih da se oprobam na takmičenju, misleći da je nužno da spoznam i taj dio ove vještine, ako želim da polažem za crni pojas. Odradio sam dva takmičenja, u slaboj konkurenciji. Osvojio sam bronzu oba puta, ali sam bio razočaran performansom i uvdio da je takmičenje ipak dosta drugačije. Najgrublji sparing koji sam radio nije bio na tom nivou. Takođe na sparingu možete da usporite tempo kad se umorite, na takmičenju ćete dobiti kaznu. Mogao sam da dodatno proradim na snazi i kondiciji i da probam ponovo, ali sam utvrdio da me to ne zanima.

Sledeći korak je bio polaganje za crni pojas. Polaganja na nivou nižih pojaseva su zahtjevna u smislu onoga šta treba da naučite, ali često sam kriterijum komisije koliko ste dobro naučili, nije zahtjevan. Za crni pojas je navodno drugačije. Priprema se kata, tj niz formalizovanih tehnika bacanja u određenom redosledu. Bilo je jako dosadno naučiti to. Ali, još je gore bilo saznati da se polaže cijela kata a vi ste naučili pola kate (desila se promjena na polaganju poslije dugog vremena). Imam životnu tendenciju da se naćem u procijepu između različitih regulativa). Nakon toga sam jedno vrijeme razmišljao da uopšte ne polažem za crni pojas. Ubijedili su me da griješim i da bih time ostavljao, tako reći, nedovršen posao. Na drugom pokušaju vidim da kriterijum na polaganju za crne pojaseve i nije tako ozbiljan kako sam očekivao. Mnogo ljudi polaže, a sve se radi u istom danu. U želji da brže završe članovi komisije često prekinu ljude na pola kate, ako su zadovoljni kako su radili. Vidjevši to, bio sam oraspoložen, misleći: sad ću da im pokažem kako sam se dobro pripremio. Kad sam došao na red, brzo sam bacao svog partnera u zahtjevanoj sekvenci poteza, očekujući da je to pokazatelj kako sam zapamtio katu i kako dobro bacam. Međutim, prekinut sam na pola kate i jedan član komisije me je kritikovao što prebrzo bacam i to protumačio kao moju nespremnost. Bio sam prilično šokiran time. Ali, položio sam i završio sa trenizima džudoa iste godine, nakon 10 punih godina.

Nakon toga prešao sam na brazilski džu džicu, sa povremenim izletima u teretani. Na pitanje kad planiram da prestanem sa trenizima, odgovor je: kad umrem. Toliko toga ima da se izuči u borenju i toliko koristi ima od vježbanja da nema razloga da se čovjek preda starosti sa rukama u vis. Povrede su normalne, ali i na njih možete da utičete. Što pravilnije trenirate, u smislu zagrijavanja i pravilnog izvođenja tehnika, šanse za povredu su manje, pogotovo u hvatačkim vještinama gdje nema udaraca kao što je džudo. Šta ću trenirati do kraja života ne znam, ali NEŠTO ću trenirati. Vjerovatno će biti vezano za borenje. Svima oko sebe preporučujem da nađu nešto za treniranje što im je zabavno, a obično im baš preporučujem nešto iz opsega borilačkih vještina, jer su meni bile baš zabavne. Štaviše, najbolja odluka koju sam donio u životu je bila da počnem da vježbam džudo i tako bih se zeznuo da sam otišao drugim putem one druge sedmice treninga.